Robinzon sa Midžora: Pobegao od stresa i zlobnih ljudi

Pronašao mir: Piroćanac Saša Jocić preselio se u planinske vrleti Stare planine, gde je, osim posla, pronašao i novi smisao života Rudnik blaga: U zabiti iz koje su odavno svi pobegli, ovaj vredni gorštak dokazuje da se, uz mukotrpan rad, može i sasvim lepo živeti

Prošlo je pet godina otkako se Saša Jocić (46) iz Pirota oprostio sa civilizacijom i pobegao u divljinu Stare planine. Svoj mir i neke davnašnje snove ostvario je u napuštenoj pojati koju je, zajedno sa imanjem, kupio na jednom od najlepših vidikovaca istočne Srbije, podno samog Midžora, najvišeg vrha Stare planine.
Na ovaj korak Jocić se odlučio zato što u Pirotu odavno nema pristojnog posla, dok je Stara planina, prema njegovim rečima, pravi rudnik zlata za one koji žele da rade i pritom im nije teško da se koječega i odreknu.

Proda sve što proizvede

Svoj novi dom pronašao je u Slavinju podno Midžora, u napuštenoj pojati koja je svega desetak kilometara od najzabačenijeg staroplaninskog sela Zaskovci. Do ovog, krajnje nepristupačnog terena, može se jedino terenskim vozilom ili pešice, preko planinskog venca kanjona reke Temštice, koji zbog neopisive lepote mnogi nazivaju i srpskim Koloradom.

Na putu ka dobrovoljnom izgnaniku, asfalt i civilizaciju smo napustili već u srcu kanjona, kod visećeg mosta, odakle smo krenuli u višečasovni uspon uz strme litice.  Tek nakon dva sata napornog pešačenja izašli smo na vrh litice, odakle nas je čekalo još dvadesetak minuta pešačenja do Jocićeve kuće. Da smo stigli obavestio nas je  lavež njegovih pasa.
Osim njih, Jocić čuva i četrdesetak autohtonih balkanskih koza rase koja odavno izumire, baš kao i njihovi nekadašnji pastiri. Od njih pravi izuzetan kozji sir za koji mušterija nikad nije manjkalo.

BLAGO KOJE RASTE: Saša Jocić sa svojim kozama

– Porodicu izdržavam praveći i prodajući kozji sir, drvarenjem, proizvodnjom ćumura i prikupljanjem šumskih plodova – priča nam nekadašnji sugrađanin, čija je odluka da život nastavi sam u gorskim vrletima mnoge naterala na razmišljanje.
– Svuda oko mene je pravo bogatstvo, ali morate biti vredni, raditi od jutra do sutra i uživati u plodovima svoga rada. Moja porodica i dalje živi u gradu, sin me često obilazi, a leti dolaze mi i supruga i ćerka. Decu sam izveo na put, dobro smo ih vaspitali, pa nemam o čemu da brinem.
Jocić kaže da ne zna za stres otkako živi ovde. Nema računa za vodu, struju, komunalije, poreze ni prireze, nema plavih koverata ni svega drugog što varošanima svakodnevno podiže pritisak. S druge strane, ako ste radni i umešni, pare same pristižu.
Nema plavih koverti
– Ono što ovde proizvedem i prodam dovoljno je da se obezbedi i više nego pristojna zarada – kaže Saša. –  Svake godine prodam od 200 do 300 kilograma prvoklasnog sira, gotovo sve što proizvedem. Koze pasu lekovito bilje kojim planina obiluje pa ne čudi da njihovo mleko nema onaj karakterističan, neprijatan miris. Osim sira, koze daju i surutku koju mnogi smatraju čudotvornim lekom. Ne prodajem je, ali ću je rado pokloniti svakom kome zatreba. Planiram, takođe, da uskoro započnem i organsko gajenje krompira, jer je ovo područje bogomdano za ovu kulturu. Sa jednog hektara iskopao sam čak tri tone.

Darovi prirode
Koliko planina zna da uzvrati, možda ponajbolje ilustruje primer nekadašnjeg vlasnika imanja koji se sredinom prošlog veka odselio u Banat. Prilikom odlaska, iz njegovog podruma izvučeno je tri tone meda, šest tona rakije i  drugih proizvoda. Pojata je smeštena kraj litice sa koje puca jedan od najlepših pogleda na Staru planinu, tačnije na deo od Babinog zuba pa sve do sela Temska.

Osim mogućnosti da radi i zaradi, Jocić kaže da je iz grada pobegao i od zlobnih ljudi.
– Prosto je neverovatno koliko su se ljudi prozlili, postali zavidni i samoživi – čudi se naš sagovornik. – Svako gleda kako da se na vama okoristi, da vas prevari i slaže. Nadam se, ipak, da će i to vremenom proći, a srećan sam da toga ovde nema. Koze dobro nahraniš, one ti dobro uzvrate, nema laži, nema prevare!
Dok je leti ovde pravi raj, zimi su uslovi života znatno suroviji.
– Istina je – priznaje Saša. – Najveći problem je samoća, jer leti i svrati poneko, ali zimi nema nikog. Dešava se da danima nemam s kim reč da progovorim, i to mi naročito teško pada. Ali ko zna… Možda se nekad i vrati vreme kada je planina bujala, kada ste na svakom koraku mogli da vidite čoveka. Za sada, tu sam samo ja.

Šta mislite o ovome?

Ostavite komentar