PARTIZANOV PUT: Od Sočija ka Azorskim ostrvima, pa prema Evropi

Partizan ne treba previše da slavi što je izborio plej-of za plasman u Ligu konferencija. nego da izvuče pouke kako na Atlantiku ne bi doživeo brodolom na plovidbi ka Starom kontinentu.

Nije Soči od onih timova, čije se uklanjanje s puta slavi. Ali daleko od toga i da je uspeh protiv tog mladog ruskog kluba bez nekog većeg značaja.

Pre svega, da bi postao ono što priželjkuje Partizan nipošto ne treba prolaz kroz treće kolo Lige konferencija, a ni uglednijih Uefinih takmičenja, da doživljava kao neki naročit događaj u svojoj istoriji. Međutim, iz svakog okršaja, a pogotovo kad se prođe kroz iglene uši, ima šta da se izvuče kao pouka.

Najpre, Partizan je pokazao da ima ono što je uvek i svakome preko potrebno – jaku volju! Čak tri puta je stizao vođstvo protivnika  – jednom na obali Crnog mora i dva puta na ušću Save u Dunav. Samo to je dovoljno da bude svetionik kad se nekada spusti gusto beznađe. U revanšu, uprkos tome što je vreme neumoljivo radilo protiv njega, nije se predavao, pa je našao slamku spasa da se ne udavi. Igrom nije zasenio protivnika, koji bi ovakav kakav je igrao jednu od glavnih uloga u našoj ligi, ali je igrao brže, nego minulih sezona, stalno pokušavajući da nađe slabu tačku.

Da se nije obrukao kada mu je Natho vispreno omogućio brisan prostor pred protivničkim golom Markovićev učinak bi bio zadivljujući: neuhvatljiv raznosač lopti s nepredvidljivim rešenjima za svoje čuvare. Stanojeviću se isplatilo uvođenje Šćekića (izjednačio isključivo svojom spretnošću kad je izgledalo da nema spasa), Stevanovića (odbranio penal, čime je doneo svom timu i nepotrošivu psihičku prednost), Terzića (izveo korner posle koga se istopila prednost Rusa)…

Ipak, lavovski posao je obavio Vujačić. Kada se svima učinilo da je mat neminovan onemogućio je Soči da povede s 3:2, a onda, kipteći od samopouzdanja kao da iza sebe ima ko zna koliko trenutaka u kojima se postaje junak, doveo Partizanov preokret do pobedonosnog kraja.

Svaki Partizanov igrač je izgarao i pružio najviše što je mogao. Bez toga nema velikih uzleta. Ali, „crno-beli” su, što rekao Kraljević Marko posle megdana s Musom Kesedžijom, pogubili od sebe boljega – sreća im je bila saveznik. Recimo, iz prvog penala Soči je pogodio stativu, a kada se to isto desilo Sumi lopta se od golmana odbila u gol. A jednaesterci su mu bili boljka. U poslednje dve sezone je izgubio u finalu Kupa Srbije, jer su ih rivali bolje izvodili.

Ruski tim je razotkrio i neke Partizanove slabosti, koje u ovoj sezoni nisu viđene. Odbrana, koja dugo nije primila gol (u Sočiju je to bilo iz nepostojećeg penala, a u Novom Pazaru u poslednjem minutu kada je bilo čak 4:0 za „crno-bele”) nekoliko puta je podsećala na ribu na suvom. Oba gola ruski tim je dao posle preciznih, brzih akcija, koje su domaći igrači jedva pogledom ispratili. A o onakve dve šanse, kakve Soči nije iskoristio u prvom produžetku, svaki tim mašta.

Na drugoj strani, i pored ogromnog nastojanja i saigrača i njega samog, Gomes je ostao odsečen sve vreme. Golovi, koje je Partizan dao, pa i većina šansi koje je imao, nisu plod njegovih neodbranjivih pohoda, nego uglavnom srećan splet okolnosti.

Ali, Soči je već prošlost. Sadašnjost je Santa Klara. Predstavnik Portugalije, evropske sile. Nekada se, doduše, ne bi strepelo od iskrcavanja na ostrvo u Atlantiku…

Marko Nikolić, bivši trener Partizana, a sada moskovske Lokomotive, imao je šta da kaže o Sočiju, pa bi tako od Save Miloševića, preko čije je Olimpije Santa Klara stala na put Partizanu, njegov naslednik na klupi „crno-belih”, imao šta da čuje. Međutim, i bez toga naš predstavnik, ma ko on bio, ne bi trebalo ni da pomisli na to da će da se nasuče na tamo nekom ostrvu na Azorima i da ne uplovi u Evropu.

Šta mislite o ovome?

Ostavite komentar