Frederick William Engdahl je američki novinar, povjesničar, ekonomski analitičar i pisac. Autor je bestselera ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i Novi svjetski poredak’, a njegove knjige su prevedene na više od 12 jezika. Donosimo vam ulomke predgovora ‘Sjeme uništenja: dijabolički svijet genetske manipulacije’, knjige koju je Engdahl napisao 2007. Godine, ali čije riječi su danas aktualnije nego ikada.
George Kennan, dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova SAD-a, izjavio je 1948. godine:
– “SAD posjeduje 50% svjetskog bogatstva ali naša populacije čini 6.3% ukupne svjetske. Ova nejednakost je naročito izražena između SAD i naroda Azije. U toj situaciji neizbježno je da nas drugi gledaju sa zavišću i ljutnjom. Naša zadaća u predstojećem razdoblju jest osmisliti obrazac veza koji će nam omogućiti zadržati tu poziciju nejednakosti bez utjecaja na sigurnost države. Kako bi to učinili, moramo raskrstiti sa sentimentalnošću i maštanjem; i naša pozornost mora biti usmjerena posvuda na ciljeve koji doprinose državi. Ne smijemo se zavaravati kako si smijemo priuštiti luksuz altruizma i pomaganja svijetu”.
Ova knjiga govori o projektu malene socio-ekonomske elite sa središtem, poslije Drugog svjetskog rata, ne u Londonu, nego u Washingtonu. To je neispričana priča kako je ova samoprozvana elita odlučila ‘zadržati tu poziciju nejednakosti’. Ovo je priča o tome kako je nekolicina dominirala resursima i polugama moći u poslijeratnom razdoblju. Radi se o povijesti evolucije moći u rukama odabrane nekolicine, koji su čak znanost koristili kako bi služila toj manjini. I kako je Kennan preporučio u internom memorandumu iz 1948. godine, činili su to neumoljivo, bez ‘luksuza altruizma i pomaganja svijetu’.
Ipak, za razliku od njihovih prethodnika unutar vodećih krugova Britanskog carstva, ova nadiruća američka elita, koja je ponosno na kraju rata proglasila početak Američkog stoljeća, vješto je koristila retoriku altruizma i pomaganja svijetu kako bi postigla svoje ciljeve. Njihovo Američko stoljeće paradiralo je kao mekše carstvo, ‘ljubaznije, blaže’, u kojem će, pod zastavom kolonijalnog oslobođenja, slobode, demokracije i ekonomskog razvoja, ova elita izgraditi mrežu moći kakva nije viđena još od vremena Aleksandra Velikog 3. stoljeća prije Krista – globalno carstvo ujedinjeno pod vojnom kontrolom jedine supersile, sposobne oblikovati, na osnovu hira, sudbine čitavih država.
Ova knjiga je nastavak ‘Stoljeće rata: Anglo-američka naftna politika i Novi svjetski poredak’. Prati drugu tanku crvenu liniju moći. Ona se odnosi na kontrolu temelja ljudskog opstanka, svaakodnevne zalihe kruha. Čovjek, koji je služio interesima poslijeratne američke elite tijekom 70-ih godina, i bio simbol njene sirove realpolitike, jest Henry Kissinger. Negdje sredinom 70-ih, Kissinger, dugogodišnji stručnjak za geopolitiku ‘Ravnoteže moći’ i čovjek s podužim popisom zavjera koje su se vezale za njega, navodno je svijetu objavio svoj nacrt za svjetsku dominaciju: ‘Kontroliraj naftu i kontroliraš države. Kontroliraj hranu, i kontroliraš ljude.’ Strateški cilj kontrole svjetskih zaliha hrane imao je svoje korijene u prethodnim desetljećima, prije izbijanja rata na kraju 30-ih. Bila je financirana, često daleko od očiju javnosti, od strane odabranih privatnih fondova, koji su bili stvoreni kako bi očuvali bogatstvo i moć nekolicine američkih obitelji.
U nekoliko desetljeća nakon Drugog svjetskog rata, jedna obitelj je utjelovljavala prenaglašeni ponos i aroganciju nadolazećeg Američkog stoljeća više od ijedne druge. I ogromno bogatstvo te obitelji je prikupljeno prolijevanjem krvi u brojnim ratovima, te kontroliranjem novog ‘crnog zlata’, nafte. Ono što je bilo neuobičajeno u vezi te obitelji jest da su rano tijekom akumulacije svojeg bogatstva, patrijarsi i njihovi savjetnici, koje su angažirali kako bi očuvali svoje bogatstvo, odlučili kako će svoj utjecaj proširiti na različita područja. Pokušavali su kontrolirati ne samo naftu, taj šireći novi izvor energije za dominaciju svjetske ekonomije. Proširili su svoj utjecaj na obrazovanje, medicinu i psihologiju, vanjsku politiku SAD-a, te, što je bitno za ovu priču, na znanost o samom životu, biologiju, i njenu primjenu na svijet biljaka i poljoprivrede.
Njihov rad je uglavnom prolazio nezapaženo od strane šire javnosti, naročito u SAD-u. Mali broj Amerikanaca je bio svjestan kako se na njihove život suptilno, a nekad i ne toliko suptilno, utječe putem različitih projekata ove obitelji. Tijekom istraživanja provedenih za potrebe ove knjige, djela koje se nominalno bavi temom genetski modificiranih organizama, odnosno GMO-ima, postalo je jasno kako je povijest GMO-a nerazdvojiva od političke povijesti ove moćne obitelji, obitelji Rockefeller, i četvorice braće – Davida, Nelsona, Laurancea i John D. Trećeg – koji su, u tri desetljeća nakon američke pobjede u Drugom svjetskom ratu, zori toliko najavljivanog Američkog stoljeća, oblikovali evoluciju moći o kojoj je George Kennan pričao 1948. godine. Priča o GMO-ovima je zapravo priča o evoluciji moći u rukama elite, odlučne po svakoj cijeni staviti cijeli svijet pod svoj utjecaj.
Prije tri desetljeća ta moć se temeljila na obitelji Rockefeller. Danas, trojica od četvorice braće su odavno preminula, ponekad u čudnim okolnostima. Ipak, kako je bila njihova želja, njihov projekt globalne dominacije – ‘dominacije cijelog spektra’ kako ga je Pentagon kasnije nazvao – se širio, često kroz retoriku ‘demokracije’ i s vremena na vrijeme uz pomoć sirove vojne moći tog carstva, kad se procijenilo da je to potrebno. Njihov projekt je evoluirao do točke gdje jedna moćna grupa, nominalno smještena u Washingtonu u ranim godinama novog stoljeća, odlučno želi određivati budući i sadašnji život na ovoj planeti na načine o kojima se dosada samo moglo sanjati.
Priča o genetskom inžinjeringu biljaka i ostalih živućih organizama se ne može shvatiti bez proučavanja povijesti globalnog širenja američke moći u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. George Kennan, Henry Luce, Averell Harriman i, prije svih, četvorica Rockefeller braće, stvorili su koncept međunarodnog ‘agrobiznisa’. Financirali su Zelenu revoluciju u poljoprivrednom sektoru kako bi, između ostalog, stvorili nova tržišta za petrokemijska umjetna gnojiva i proizvode na bazi petroleja, ali i kako bi proširili ovisnost o različitim energentima. Njihovi potezi su neodvojivi od priče o današnjim genetski modificiranim žitaricama.
Do ranih godina novih stoljeća bilo je jasno da su ne više od četiri gigantske kemijske međunarodne korporacije glavni igrači koji kontroliraju patente na osnovne prehrambene sastojke o kojima većina ljudi ovisi kako bi zadovoljila svoje dnevne prehrambene potrebe – kukuruz, soja, riža, pšenica, čak i voće i povrće te pamuk – ali i na nove sojeve peradi otpornih na bolesti, genetski modificiranih kako bi navodno bile otporne na H5N1 virus ptičje gripe, ili čak promijenjene svinje i goveda. Tri od četiri privatne kompanije imale su veze s Pentagonovim istraživanjima metoda kemijskog ratovanja. Četvrta, nominalno švicarska, bila je pod jakim angloameričkim utjecajem. Kao i u slučaju nafte, GMO agrobiznis je uglavnom angloamerički globalni projekt.
U svibnju 2003. godine, prije nego što se slegla prašina od neumoljivog bombardiranja Bagdada, predsjednik SAD-a je GMO-ove učinio strateškim pitanjem, prioritetom u poslijeratnoj vanjskoj politici SAD-a. Tvrdoglavi otpor drugog najvećeg poljoprivrednog proizvođača u svijetu, Europske unije, stajao je kao znatna prepreka globalnom uspjehu GMO projekta. Dok god su Njemačka, Francuska, Austrija, Grčka i ostale zemlje Europske unije nepokolebljivo odbijale dozvoliti sadnju GMO-ova iz zdravstvenih i znanstvenih razloga, ostatak svijeta će biti skeptičan i oklijevati. Do početka 2006. godine, Svjetska trgovinska organizacija (WTO) nasilu je otvorila vrata Europske unije proliferaciji GMO-ova. Činilo se kako je za GMO projekt uspjeh nadohvat ruke. U osvit američke i britanske okupacije Iraka, Washington je pristupio razvoju poljoprivrede u Iraku pomoću genetski modificiranog sjemenja, početno zahvaljujući velikodušnosti Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva poljoprivrede SAD-a Prvi masovni eksperiment s GMO usjevima dogodio se na početku 90-ih u zemlji čije elita je odavno bila korumpirana od strane obitelji Rockefeller i povezanih njujorških banaka: Argentini.
Stranice u ovoj knjizi slijede trag širenja i proliferacije GMO-a, često putem političke prisile, prevare, laži i čak ubojstava. Ponekad zvuči poput kriminalističke priče, što nikoga ne bi trebalo začuditi. Kriminal počinjen u ime poljoprivredne učinkovitosti, koristi za okoliš i rješavanja problema gladi u svijetu, sa sobom donosi uloge koji su znatno bitniji toj maloj eliti. Njihovi potezi nisu isključivo motivirani novcem ili profitom. Naposljetku, ove moćne obitelji određuju tko kontrolira centralne banke SAD-a, Engleske, Japana i čak Europske unije. Oni stvaraju ili uništavaju novac.
Njihov konačni cilj je kontrola života na zemlji, moć o kojoj su raniji diktatori i despoti mogli samo sanjati. Ako ih se ne spriječi, grupa koja stoji iza GMO projekta je jedno ili dva desetljeća udaljena od potpune dominacije nad svjetskom opskrbom hrane. To je aspekt GMO priče koji vrijedi ispričati. Stoga pozivam čitatelja na pozorno čitanje i nezavisno potvrđivanje ili argumetirano opovrgavanje onoga što slijedi, objavio je globalresearch.com.
Ostavite komentar