UZROCI DEPRESIJE I PSIHIČKE TRAUME

Trauma

Reč „trauma“ je grčkog porekla i originalno označava ranu iz nekog spoljnog uzroka. U tom smislu „psihička trauma“ je emotivna i kognitivna rana, poremećaj individualne dinamičke ravnoteže, koji nastaje kada su lične sposobnosti za prevladavanje preplavljene na duže vreme. Najčešće situacije koje izazivaju traumu su: psihičko i/ili fizičko zlostavljanje, ugroženost, lična ili ugroženost bliskih osoba, članova porodice, zdravstveni problemi, smrt bliske osobe, nasilje u porodici ili drugi oblici nasilja, nesrećni slučajevi, gubitak materijalne sigurnosti, ratne okolnosti ili elementarne nepogode idr. Osoba doživljava traumu kao intenzivan strah, užas, bespomoćnost.Traumatska iskustva kod osobe trajno poljuljaju uverenje o sigurnosti formirano i izgrađeno u toku života. Psihičke reakcije nakon traumatskog iskustva se javljaju najčešće kao uzbuđenje, preosetljivost, nesanica, panika, slom psihičkih funkcija (mišljenje, opažanje).

Reakcija na traumu može biti akutna kada simptomi traume nastaju nakon 30 dana. Karakterišu je panične reakcije, dezorijentacija, dezorganizacija, teška nesanica, tikovi i drugi poremećaji motorike, nesposobnost da učestvuje čak i u osnovnim aktivnostima na poslu, u interpersonalnim reakcijama ili brizi o vlastitim potrebama. Osoba oseća bes, ekstremnu anksioznost, strah itd.

Posttraumatski stresni poremećaj karakterišu traumatske reakcije i simptomi koji su prisutni nakon trideset dana ili traumatski simptomi koji su prisutni nedeljama, mesecima čak i godinama nakon traumatskog događaja.

Rad sa osobom koja je doživela traumu prvenstveno podrazumeva razvijanje osećaja sigurnosti . Osobe koje prođu kroz traumatično iskustvo se menjaju. To je činjenica kako u dobrom tako i u lošem smislu koju je mnogo teško prihvatiti i osobe imaju jaku želju da sve bude kao pre. U tome leži spoznaja gubitka. Terapeut u procesu terapije pomaže klijentu da prihvati sebe sa novim iskustvom posle traume, da integriše to iskustvo i da nastavi dalje sa velikom promenom koju mu je trauma donela.

Stres

Stres je reč koju sve češće čujemo. Sve veći zahtevi modernog društva često deluju preplavljujuće na čoveka. Stres definišemo kao napor i pritisak koji doživljavamo kada se suočavamo sa zahtevima i očekivanjima koja postepeno ili naglo utiču na našu sposobnost da se nosimo ili upravljamo svojim životom . Uobičajeni stres je nešto što je pozitivno i podsticajno za svakog čoveka. Takav stres nas motiviše da damo sve od sebe da dovršimo ono što smo počeli. On nije poražavajući i lako se vratimo u uobičajeni ritam života. Problem nastaje kada je stres toliko jak da osećamo da ne možemo da se nosimo sa zahtevima i očekivanjima koji su pred nama. Takođe jednako štetna je i produžena izloženost brojnim svakodnevnim zahtevima, čak i manjim koji mogu voditi dubokim emocionalnim ranama.

Stres na poslu

Stres na poslu zaslužuje posebnu pažnju između ostalog i zbog toga što nema osobe koja nije doživela stres na poslu i nema zanimanja koje nije stresno. Međutim pojedina zanimanja su po prirodi posla više izložena stresu. Najviše su izložene stresu osobe kojima je na radnom mestu ugrožen život ili su odgovorni za život drugih ljudi kao npr. zdravstveni radnici, piloti. Radna sredina postaje stresna kada zaposleni njene zahteve doživljava kao mnogo veće u odnosu na njegove mogućnosti i nije sposoban da ih zadovolji.

Najveći izvor stresa su poslovi koji zahtevaju:

  • Donošenje odluka
  • Stalnu razmenu informacija sa drugima
  • Rad u lošim fizičkim uslovima
  • Brzina poslova i dinamičnost rada
  • Kratki vremenski rokovi

Stres se takođe javlja kao posledica konflikta između radnog angažovanja i privatnog života. Ne retko su izvor stresa i loši međuljudski odnosi u kolektivu, naročito kod zanimanja koja zahtevaju timski rad.

Izloženost stresu pored toga što smanjuje radne sposobnosti, u velikoj meri narušava i zdravlje zaposlenog.U situaciji kad je izložena stresu osoba doživljava da je ugrožena, oseća nedostatak vazduha, ima ubrzan srčani ritam, znojenje dlanova, telo je u grču itd. Trajnija izloženost stresu na poslu dovodi do srčanih oboljenja (infarkt), ali i do pada imuniteta.

Međutim nisu sve osobe podjednako osetljive na stres. Osobe koje su otporne na stres vodi uverenje da su same odgovorne za svoj život i gledaju na stres kao na izazov i šansu za afirmaciju, a ne kao na pretnju sopstvenoj sigurnosti.

Kako stres predstavlja reakciju koja je subjektivna, mi u velikoj meri možemo doprineti tome da neku situaciju doživimo ili ne doživimo kao stresnu. Stresne reakcije su vrlo često rezultat nekih naših uverenja koja nas ometaju da se u određenoj situaciji nosimo sa okolnostima na koje nismo navikli. U procesu psihoterapije veoma je važno preispitati koja su to uverenja koja nas mogu ometati, zatim kakva su naša očekivanja od radnog mesta, da li smo izabrali profesiju ili radno mesto koje nije za nas, koji su načini da prihvatimo ili prevaziđemo situaciju na poslu u kojoj se nalazimo. Ovo je veoma plodno tle i za rad na svom samopouzdanju i jačanju naših socijalnih veština.

Gubitak voljene osobe

Gubitak voljene osobe sastavni je deo naših života. Možemo slobodno reći da ne postoji osoba koja bar jednom, na bilo koji način nije izgubila nekog sa kim je bliska. Bilo da se radi o raskidima veza sa partnerima, prekidanju prijateljstva ili smrti naših najbližih, gubici su bolna iskustva koja vrlo često negativno utiču na psihofizičko stanje osobe. Kada izgubimo voljenu osobu, odjednom nam život postaje težak, ispunjen tugom, nepirhvatanjem. Kao normalne reakcije na događaj javljaju se šok, bes, manjak samopouzdanja, praznina, usamljenost, očaj, osećaj dezorijentacije kao i mentalne blokade. Tuga podrazumeva duševnu i telesnu reakciju na pretrpljeni gubitak, ali doprinosi tome da možemo da se oprostimo od voljene osobe.

Svaka osoba na svoj način prolazi kroz proces koji se u njoj odvija nakon gubitka. Ovaj proces može biti veoma bolan, ali je neminovan. Gubici su sastavni deo života i kroz njih učimo, jačamo kao ličnosti. Postoji nekoliko faza kroz koje prolazimo kada se suočavamo sa gubitkom. Na početku se pojavljuje zaprepašćenje, šok, neverica. Osoba ne prihvata gubitak. Nakon toga, javlja se bes koji može biti usmeren prema sebi, lekarima ili čak Bogu. Nakokn ove faze sledi faza u kojoj osoba oseća intenzivan bol praćen tugom, socijalnim povlačenjem. Trajanje ove faze je individualno i zavisi od osobe, ali i od bliskosti sa osobom koju smo izgubili. Nerešeni konflikti otežavaju proces opraštanja sa voljenom osobom. Često se dešava da osobe teško prihvataju negativna osećanja i pokušavaju da ih kontrolišu. Na taj način zaustavljaju prirodan proces koji se dešava posle svakog gubitka. Potiskivanje i negiranje tuge, bola i drugih negativnih osećanja dovodi do depresije i drugih psihičkih problema. Svaka osoba se nosi sa tugom na drugačiji način. Najvažniji faktor u preživljavanju momenata nakon gubitka je podrška socijalne sredine, porodice, prijatelja, kolega koji su imali slična iskustva pa i psihoterapeuta. Iako neki ljudi ne vole da pričaju o svojim osećanjima ni u normalnim okolnostima, u ovoj situaciji bi trebalo da ih izraze jer deljenjem gubitka tugu lakše podnosimo. Nekada je dovoljno i samo prisustvo druge osobe, zagrljaj, dodir itd.

U poslednjoj fazi osoba prihvata gubitak, organizuje život u novim okolnostima. U stanju je da preusmeri emocionalnu energiju na nove odnose. Smatra se da je proces tugovanja završen onda kada možemo da mislimo na voljenu osobu koju smo izgubili sa tugom ili radošću, ali bez velike boli i telesnih simptoma.

Ukoliko tokom vremena intenzitet tuge ne slabi ili se osoba sve više povlači u sebe i pati onda se radi o depresiji i potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.

Iza tuče bistrije je nebo,
Iza tuge, bistrija je duša,
Iza plača, veselije poješ.

Njegoš

U procesu psihoterapije možemo da naučimo da prihvatimo emocije koje se javljaju nakon gubitka voljene osobe, da naučimo da ih ne potiskujemo već da ostanemo sa njima jer je to deo prirodnog procesa žalovanja i samo tako možemo nastaviti dalje sa novim iskustvom koje nam je doneo gubitak.

Razvod braka

 Razvod braka je sve učestalija pojava u društvu, toliko česta da se više i ne iznenadimo kada čujemo da se neko koga poznajemo razvodi. Da li smo svi zaboravili one dobro poznate savete matičara: “…I u dobru i u zlu“ i „Budite ljubomorni, ne jedno na drugo nego na svoj brak! Čuvajte ga od svih iskušenja! „ ili smo to shvatili kao samo još jednu frazu rečenu tog dana koja ne znači mnogo.

Bilo kako bilo, razvod braka, kao sve učestalija društvena pojava zahteva posebnu pažnju, naročito sa psihičke tačke gledišta. Po statistikama razvedeni ljudi kraće žive od onih koji su u braku. Ne smemo zanemariti ni taj „zdravstveni“ aspekt razvoda . Bilo da je sporazumni ili ne svaki razvod je izvor velikog stresa za oba partnera, a naročito ako imaju i decu. Kao razlozi za razvod najčešće se navodi nedostatak ljubavi, nedostatak komunikacije između partnera, zatim prevelika očekivanja, nemogućnost oba partnera da jasno izraze svoja očekivanja od onog drugog itd.

U jednoj tako stresnoj situaciji, psihoterapeut vam može mnogo pomoći da smanjite nivo stresa i da takvu jednu krizu prebrodite na najlakši mogući način.

Nekada partneri, uz pomoć stručnjaka shvate u čemu je problem i uspeju da nađu rešenje i da do razvoda i ne dođe. To se najčešće dešava kada na vreme shvate da imaju problem i oboje imaju želju da ga prevaziđu.

U situaciji kada je odluka već doneta i konačna, to pokreće niz osećanja, prvenstveno povređenost, razočaranje, bespomoćnost, naročito onog partnera koji je „ ostavljen“. Isprovocirani burnim emocijama partneri imaju želju da još više povrede ono drugo, da mu se osvete (često preko dece). Obraćajuči se stručnjaku svako ima mogućnost da spozna svoja osećanja, da ih prihvati, da prihvati svoje greške i svoj deo odgovornosti za razvod. Ovo je izuzetno važno jer se često dešava da neko ko je izašao iz jednog braka uđe odmah u drugi i pravi istu grešku i ponovo pogrešan izbor. Osvešćujući svoja osećanja i ponašanja smanjujemo rizik da se greška ponovi. Naročito velika dobit je ako kroz psihoterapiju partneri nauče da prihvate razvod i da budu ne više supružnici, ali partneri u gajenju dece. Na takav način „šteta“ nastala raskidom braka se vidno smanjuje, jer su na žalost deca uvek ta koja najviše ispaštaju.

Dejan M. Andrić

Šta mislite o ovome?

Ostavite komentar