Kao sto ste vec upoznati, u Srbiji je bivša banditska Vlada započela pripreme za privatizaciju vode i vodenih resursa Srbije a aktuelna namerava da nastavi taj proces. Jedan od oblika koji će biti promovisani biće koncesija (izdavanje) na više godina.
Trenutno 90% resursa pijaće vode koje su date pod koncesiju ili privatizovane uglavnom kontrolišu samo tri svetske kompanije (koliko je poznato – u pitanju su nemacka, francuska i holandska kompanija – vise informacija na www.psiru.org). Ove kompanije imaju različite strategije pristupa interesantnim trzistima, ali ih karakterise korupcija, obmana i visoka eksploatacija izvorista.
Za nekoliko godina voda ce biti,pored hrane i energije,najskuplji aktikal na planeti!
KAKO RADE?
Kada ove kompanije ne mogu da da ucestvuju na tenderima (zbog zabrane ili s.l) one osnuju male „cerke“ kompanije u zemljama gde se prodaju izvorista i onda te „cerke“ kompanije ucetvuju u kupovini. Na prvi pogled se ne moze nikako razlikovati koja je kompanija iz zemlje a koja nije. Sve one imaju ‘nase’ ljude kao direktore, i naš novac na racunu itd. I tako, kada se pojavi tender za vodu, neki ‘nas’ Pera, Laza (u vecini slucajeva strani drzavljani-gastarbajteri ili azilanti kojima je nakaradni Ustav Srbije omogucio da budu na vitalnim drzavnim polozajima !) ucestvuje na tenderu, kupi izvor ili ga uzme pod koncesiju, mi mislimo nasa firma kupila kad ono…desi se tzv. preprodaja …
STA JE OPASNO?
Opasno je, posebno kad su koncesije u pitanju (koje su vremenski ogranicene), jer kompanije koriste izvorista najvise sto mogu, isisavajuci ogromne kolicine vode u sto kracem vremenskom intervalu, da bi imale sto veci profit. Cesto se desava da zbog tolike eksploatacije presuse okolni izvori koji su podzemno povezani sa prodatim izvorom (primer Ugande/Urugvaja i CocaCola kompanije gde su kod velikog broja farmera presusili bunari jer je CocaCola ispumpavala ogromnu kolicinu vode).
STA MI MOŽEMO?
Mozemo da nateramo ‘naše’ politicare da promene politiku nase zemlje a u vezi sa prodajom ili izdavanjem pod koncesiju izvore pijace vode i firmi (vodovodi) koje su zaduzene za distribuciju pijace vode gradjanima.
Ova Peticija ce na kraju biti prosledjena medijima, politicarima i Vladi Republike Srbije.
Ovo nije jedini nacin borbe protiv privatizacije vode,koja vlasnistvo svih gradjana Srbije!
Do tada, samo da Vas obavestimo da je jedan broj zemalja vec zabranio privatizaciju vode. Mi jos nismo – kao i obicno. Ali to ne znaci da ne mozemo!
Ukoliko postoji jos skeptika koji ne znaju sta da misle o privatizaciji NASE vode, evo jos nekoliko cinjenica:
1. Do sada je u zemljama u tranziciji jedan od uslova „evropskih integracija“ bio privatizacija vode i sistema za dostavu pijace vode gradjanima (vodovodi). Medjutim, ukoliko se analizira poslovanje „novih vlasnika“ zakljucuje se da oni ne postuju zakone zemalja u kojima posluju, vec vrse grubu zloupotrebu eksploatacije vode i izvorista kako bi ostvarili sto veci profit. Cesto se desava da uslovi iz ugovora nisu ispunjeni, a kompanije kada ocene da im se vise ne isplati da budu u nekoj zemlji jednostavno odu u drugu zemlju, a propalu infrastrukturu vodovoda i sistema ostavljaju bez pardona…
2. Holandija je nedavno zakonom zabranila privatizaciju vode na svojoj teritoriji, tako da sada u Holandiji nije moguce kupiti ili uzeti pod koncesiju izvorista vode. To je VRLO VRLO IRONICNO, jer je jedna od tri najvece svetske kompanije za preradu vode upravo IZ HOLANDIJE. To znaci: nasu vodu ne damo u privatizaciju – cuvacemo nasa izvorista, a vodu drugih zemalja cemo da koristimo, pa kad njihovu potrosimo – pocecemo da trosimo nasu…KOLONIJALNI DUH I PRISTUP ‘STARE DAME’ (ZAPADNE) EVROPE NIKADA SE NE MENJA…
3. CocaCola je kupila izvor „Vlasinske Rose“. Ocekujte za par godina nestasicu pijace vode u tom regionu. CocaCola je pokusala da isisa sto vise moze vode za sto krace vreme, cime ce definitivno ostetiti podzemne rezervoare, koji su medjusobno povezani, i cesto zavise jedan od drugog. CocaCola je to isto uradila u Ugandi/Urugvaju (nisam siguran u kojoj zemlji to bese…) Samo, kada budemo svesni da su nas zeznuli, bice kasno…
I ako vec podrzavate ideju da IZVORE VODE NE SMEMO PRODAVATI NITI IZDAVATI potpisite online peticiju. Ukoliko se dovoljan broj ljudi ukljuci u akciju, bice pokrenut zahtev za raspisivanje referenduma !!!
UKOLIKO U SRBIJI NE BUDE DOVOLJNO SVESNIH,ODGOVORNIH PATRIOTA,PRIMENIĆE SE IZNUĐENA REŠENJA – ZELENA GERILA !
Po rezervama zdrave i pitke vode u svetu, Ujedinjene nacije rangirale su Srbiju na 47. mesto, što je veoma značajna činjenica ako se imaju u vidu očekivanja da će se u skorijoj budućnosti voditi žestoke borbe za izvorišta vode. Stručnjaci kažu da će borba za pitkom vodom obeležiti 21. vek, i to po uzoru na iste borbe koje se na planeti Zemlji vode zbog eksploatisanja nafte. S tim u vezi neki pokazatelji govore da Srbija ima više od 400 izvorišta zdrave pitke vode najvišeg kvaliteta, od čega se eksploatiše manje od 20 odsto. U najvećoj meri eksploataciju provodi 27 preduzeća, koja se bave flaširanjem i prodajom vode na tržištu.
Drugim rečima, vlast u Srbiji je domaćim i stranim privatnim kompanijama omogućila ubiranje enormnog profita, i to na bazi crpljenja prirodnog resursa – vode. Veoma brzo će na isti način kroz tzv. model „privatno-javnog partnerstva“, uslediti i privatizacija javnih komunalnih preduzeća koja se bave poslovima vodosnabdevanja građana. Nesporno je da će takva politika režima na dugoročnom planu sa aspekta strateških i nacionalnih interesa proizvesti nesagledive posledice po državu i naciju. Pritom treba otvoreno i na vreme priznati javnosti i građanima da je rasprodaja vodnih resursa ultimatum koji pesnice finansijskog globalizma MMF i Svetska banka postavljaju režimima nerazvijenih zemalja, u koje se svakako ubraja i Srbija.
Privatizacija izvora
Srpski Zakon o vodama 1) utvrđuje da su vode „dobro od opšteg interesa“ i da su „u državnoj svojini“, kao i to da vode i vodno zemljište u javnoj svojini predstavljaju „javno vodno dobro“, koje je „neotuđivo“ (Član 5). Takođe je propisano da se nad javnim vodnim dobrom može steći „pravo korišćenja“ isključivo u skladu sa zakonom. Kroz desetogodišnji proces privatizacije i tranzicije u Srbiji na improvizovanim tenderima i javnim aukcijama režim je nemilice rasprodao fabrike vode bez utvrđenih kriterijuma i uslova koncesije.
Neke od poznatih stranih kompanija postale su vodeći proizvođači flaširane vode u Srbiji, a uz kupljenu fabriku stekli su pravo od 99 godina na eksploataciju prirodnih izvorišta vode. Stranci su do izvorišta vode dolazili i preko Beogradske berze kupovinom akcija punionica vode, što je slučaj prehrambene industrije „Kolinska“ iz Slovenije. Ova strana kompanija je 2002. godine prva stekla vlasništvo nad domaćom punionicom vode „Palanački kiseljak“ iz Smederevske Palanke tako što je otkupila kontrolni paket akcija na berzi.
Jedna od najznačajnih privatizacija fabrika vode u Srbiji odigrala se 2004. godine, kada je većinski paket akcija srpskog brenda „Knjaz Miloš“ iz Aranđelovca otkupila kompanija Danube Food Grupe. Inače, ova kompanija je registrovana na Britanskim Devičanskim Ostrvima i posluje u sastavu investicionog fonda „Salford“.
U februaru 2005. godine svetske kompanije Coca-Cola i Coca-Cola HBC kupile su po ceni od 21,5 miliona evra srpsku fabriku Vlasinka koja proizvodi mineralnu vodu Rosa. Za 26,5 miliona evra Beogradsku industriju piva, koja eksploatiše i flašira mineralnu vodu, kupili su u julu 2007. godine litvanska firma Alita i švedska firma United Nordic Baverages. U septembru 2008. godine za četiri miliona evra država je prodala preduzeće Nova Sloga iz Trstenika, koje proizvodi Mivelu, jednu od najkvalitetnijih domaćih voda. Kupac Mivele je beogradski Frikom, čiji je zapravo vlasnik Agrokor hrvatskog tajkuna Ivice Todorića.
Fabrika mineralne vode Heba iz Bujanovca prodata je u novembru 2008. godine, za 2,5 miliona evra preduzeću Nectar iz Bačke Palanke. U aprilu 2011. godine država je za 165 miliona dinara beogradskom preduzeću Invest-import international prodala fabriku mineralne vode Milan Toplica iz Prokuplja. Međutim, na prodajama svih ovih fabrika i izvorišta mineralne vode u Srbiji režim se neće zaustaviti dok ne rasproda sve što može.
Vodovod na meti MMF
Privatizacija punionica i izvora mineralne vode u Srbiji koje su završile u rukama stranaca samo je uvod u ono što tek sledi, a to je privatizacija državnih preduzeća koja se bave vodosnabedevanjem građana. Vlada Srbije će ovaj zadatak obaviti po eksplicitnom nalogu MMF a uz koordinisane aktivnosti Svetske banke, Evropske investicione banke i Evropske banke za obnovu i razvoj. Javna je tajna da nekoliko godina unazad MMF postavlja ultimatum režimu u Srbiji da se što pre krene u „restrukturiranje“ i privatizaciju svih 700 javnih preduzeća.
Da tutori iz Vašingtona ostaju istrajni u svojim namerama vidi se i iz poslednjeg Memoranduma o razgovorima Vlade Srbije i MMF od 26. maja 2011. godine 2). „Reforma najvećeg broja velikih državnih preduzeća treba da ima za cilj privlačenje strateških investitora“, navodi se u tekstu memoranduma i dodaje: „Postignut je načelan dogovor da bi većinu velikih državnih preduzeća trebalo privatizovati“. Ovo treba shvatiti kao perfidno uslovljavanje Srbije u zamenu za preko potrebnu kreditnu podršku, što je u praksi već viđeno na katastrofalnim primerima Bolivije i afričkih zemalja.
Profesor Građevinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i ekspert za vodno bogatstvo dr Branislav Đorđević još u februaru 2006. godine 3) apelovao je na javnost i političke stranke da se ne prodaje JKP Beogradski vodovod i kanalizacija (BVK). „Prisustvovao sam pregovorima MMF u Beogradu i čuo sam pojedine članove ove delegacije kako govore: ‘Prodajte BVK’. To je rečeno pre podne, onako nezvanično, a već poslepodne su pojedini naši menadžeri taj predlog pretvorili u zvaničan zahtev“, otkrio je tada profesor Đorđević. On je obelodanio i to da je izrađena studija pod nazivom „Javno-privatno partnerstvo za BVK“, koja je koštala 4,1 miliona evra.
Kako je tada govorio profesor Đorđević, za pripremu privatizacije angažovan strani je „transakcioni savetnik“, odnosno kompanija koja će svoje usluge naplatiti 1,3 miliona evra. Od toga Grad Beograd snosi troškove od svega 10.000 evra, dok će ostatak platiti ponuđač koji pobedi na tenderu. A konsultant kome za rukom pođe da u BKV dovede „strateškog partnera“, trebalo bi da dobije proviziju od pet odsto, što je oko 25 miliona evra. Prema rečima porfesora Đorđevića, država ne sme da dopusti prodaju BVK, od koga zavisi ceo Beograd jer bi to predstavljalo ropstvo u svakom smislu.
Pad prvog vodovoda u Srbiji
Da režim u Srbiji pokazuje opredeljenost u bespogovornom izvršavanju naloga MMF, govori činjenica da se trenutno vrše pripreme za donošenje Zakona o javno-privatnom partnerstvu, koji bi trebalo da „otvori vrata“ stranim kompanijama, koje žele da zagospodare državnom infrastrukturom i prirodnim resursima. Istovremeno aktuelni režim pravi Strategiju restrukturiranja komunalnih preduzeća u Srbiji, čiji nacrt trenutno predviđa da se privatizuju samo specijalizovani vodovodi. Prema rečima sekretara Udruženja za komunalnu delatnost Privredne komore Srbije Branimira Ljumovića, reč je o vodovodima koji se „bave isključivo proizvodnjom, kanalisanjem i prečišćavanjem vode“ 4).
On kaže da su u pitanju vodovodi u Subotici, Beogradu, Nišu i Novom Sadu. Dakle, to su ujedno i najveći kompleksi vodovodne infrastrukture, pa nema sumnje zašto su se našli na meti potencijalnih „investitora“. Međutim, bez obzira što zakon još uvek ne postoji, pojedina državna preduzeća na lokalu već su „zakoračila“ u privatno partnerstvo sa strancima.
Velika prašina podigla se oko priprema gradskih vlasti za uvođenje javno-privatno partnerstva u JKP Vodovod i kanalizacija u Novom Sadu. Plan gradskih vlasti je da grad ostane vlasnik 51 odsto akcijskog kapitala preduzeća, a da zainteresovani strani investitor preuzme 49 odsto. Interesovanje za ovako primamljivu ponudu pokazale su dve kompanije iz Francuske i po jedna kompanija iz Nemačke, Grčke i Izraela. U javnosti se šuška da bi Nemci mogli da stave šapu na preduzeće, što nije nemoguće ako se zna da je nemačko preduzeće CIP izabrano za konsultanta, koji će predložiti „najbolji“ model partnerstva 5).
Ključni strah kod sindikata i građana je da će novi vlasnik uticati na dvostruko povećanje cene vode, kao što je slučaj u Rumuniji, Bugraskoj i Mađarskoj. S druge strane, gradonačelnik Novog Sada ne isključuje skok cena vode, ali to pravda objašnjenjem da će grad insistirati da se „poskupljenje odvija postepeno i u dužem, višegodišnjem periodu“. Dakle, građani Novog Sada će stranoj kompaniji pokloniti infrastrukturu vodovoda i sve izvore vode da bi potom ta ista kompanija diktirala cenu i ubirala profit na prodaji domaće vode stanovništvu.
Lobi iz Britanije i scenario iz Bolivije
Da se u sferi privatizacije vodovodnih sistema ne dešava ništa slučajno, svedoči i jedna publikacija NVO Svetski razvojni pokret iz Velike Britanije, pod nazivom „Prljava pomoć, prljava voda: Pritisak britanske vlade da se privatizuje vodovod i kanalizacija u siromašnim zemljama“ 6). Autori publikacije upozoravaju javnost na činjenicu da Velika Britanija koristi novac svojih poreskih obveznika kako bi zarad interesa multinacionalnih kompanija vršila pritisak da zemlje u razvoju privatizuju svoje vodovode i kanalizacije.
Naime, vlada Britanije je do sada potrošila milione funti kao pomoć pri zapošljavanju konsultanata iz svoje zemlje, koji su imali zadatak da savetuju zemlje u razvoju, odnosno da ih nagovaraju da na upravljanje predaju svoje vode i vodovodne sisteme stranim kompanijama, i to najčešće iz Velike Britanije ili Francuske. Na ovaj način veliki igrači stiču monopol u privatizacijama voda i vodovodne infrastrukture, a samim tim i kontrolu na određenim teritorijama. Ceo proces se odvija pod maskom „međunarodne pomoći“ koja velikodušno stiže od humanitarnih organizacija i finansijskih institucija.
Sa kakvim problemom može da se suoči Srbija ukoliko prihvati ultimatum da privatizuje izvore vode i svoju vodovodnu infrastrukturu, svedoči primer Bolivije, koja je pre deceniju i po poklekla pred pritiscima Svetske banke. Vlada Bolivije je privatnoj kompaniji Aguas del Tunari dala koncesiju na eksploataciju i snabdevanje stanovinštva vodom. Koncesija je podrazmevala eksploatisanje svih vodnih resursa, komunalnih vodovodnih sistema, pa čak i kišnice koja se prikupi 7).
Prvi korak koncesionara bio je povećanje cene vode i to za 35 odsto, što je početkom 2000. godine izazvalo masovne demonstracije u Boliviji protiv privatizacije vodnih resursa. Protesti su se proširili po teritoriji cele zemlje, ljudi su ginuli po ulicama, demonstranti su hapšeni, a sve je dovelo do toga da vlasti Bolivije proglase vanredno stanje u zemlji. Da su vlasti Bolivije načinili katastrofalnu grešku zbog koncesije i „trgovine vodom“, najbolje ilustrije naslov novinskog članka „Bolivija žali eksperiment MMF“, koji je decembra 2005. godine osvanuo u „Njujork tajmsu“ 8).
Dok MMF i režim u Srbiji pripremaju reprizu scenarija iz Bolivije, građani Italije su sredinom juna izašli na referendum i poništili Beruskonijev zakon o privatizaciji vodovoda, koji je predviđao da lokalne vlasti privatizuju vodovodne sisteme do kraja 2011.godine 9). Dakle, izgleda da Srbija spada u grupu kolonizovanih država, koja je pored prava na upravljanje teritorijom, izgubila pravo na upravljanje i eksploatisanje sopstvenih resursa vode.
Ostavite komentar